Od Auschwitza do Europe logora: Vječna lekcija i zaboravljeni ljudi

Oko 15 sati popodne, 27. siječnja 1945., pripadnici 322. streljačke divizije Crvene armije oslobodili su nacistički logor istrebljenja, crni simbol Holokausta, Auschwitz.

Rat u Europi bližio se kraju; Crvena armija pokrenula je Vislo-odarsku ofenzivu, nakon koje je pao Generalgouvernement, njemačka okupacijska zona uspostavljena nakon kapitulacije Poljske. Saveznici su napredovali na zapadnom frontu, a sovjetske snage na istočnom. Njemački reich proživljavao je svoje posljednje dane.

Sovjeti su oslobodili prvi od velikih logora, Majdanek, u srpnju 1944., a najpoznatiji, Auschwitz, u siječnju 1945., prije nego što su u travnju oslobodili Sachsenhausen i Ravensbrück te u svibnju Stutthof, Gross-Rosen i „geto-logor” Theresienstadt.

Kako piše britanski povjesničar Dan Stone, autor studije Liberation of the camps: The End of the Holocaust and Its Aftermath, u borbama oko koncentracijskog logora i poljskih gradova Oświęcima i Brzezinke, ubijen je 231 sovjetski vojnik. Kada su pješaci iz 322. divizije ušli u Auschwitz, ovako je taj trenutak opisala Anna Chomicz, jedna od otprilike 7.000 preživjelih logoraša:

"Čuli smo detonaciju granate u blizini ulaza u logor. Brzo smo pogledali van i vidjeli nekoliko sovjetskih izviđača kako napreduju prema nama, s puškama spremnima za paljbu. U istom trenu pričvrstili smo na stupove komade crvene tkanine u obliku križa. Kad su nas ugledali, izviđači su spustili oružje i uslijedio je topao i spontan doček. Budući da znam ruski, rekao sam jednom od izviđača: „Dobro došli, pobjednici i osloboditelji!” Na to smo čuli odgovor: „Napokon ste slobodni!”"

"Nismo bili gladni samo hrane, nego i ljudske dobrote..."

A ovako Eva Mozes Kor, koja je u trenutku oslobođenja logora imala 10 godina:

"Potrčali smo prema njima [sovjetskim vojnicima], a oni su nas grlili i davali nam kekse i čokoladu. Budući da smo bili tako strašno sami, jedan zagrljaj značio je više nego što bi itko mogao zamisliti, jer je nadomjestio ljudsko dostojanstvo za kojim smo gladovali. Nismo bili gladni samo hrane, nego i ljudske dobrote."

Najproslavljenijeg logoraša koji je preživio Holokaust, Prima Levija, Stone citira u dva duga, gotovo pa nemoguće melankolična pasusa, rečenicama koje, kako kaže britanski povjesničar, "u sebi sadrže mahnite, pomiješane emocije koje su izašle na vidjelo nakon oslobođenja":

Ništa manje zastrašujući nisu ni memoari ljudi s druge strane logorske ograde. Sovjetski vojnik Vasilij Gromadski, časnik u 60. armiji, piše o dubokoj tugi i srdžbi koju je oslobođenje izazvalo u njemu:

"Shvatio sam da su to zatvorenici, a ne radnici, pa sam povikao: „Slobodni ste, izađite!” … Počeli su juriti prema nama u velikoj gomili. Plakali su, grlili nas i ljubili. Osjetio sam ogorčenje u ime cijelog čovječanstva zbog toga što su ti fašisti od nas napravili takvo ruglo. To je mene i sve vojnike potaknulo da krenemo i što prije ih uništimo te pošaljemo u pakao."

Točan broj žrtava Auschwitza, kao ni točan broj žrtava u Holokaustu, nikada nećemo znati; Auschwitz-Birkenau memorijal procijenjuje oko 1,1 milijun žrtava tijekom pet godina kampa, Christian Gerlach piše o brojci između 900.000 i jednog milijuna. Ukupan broj mrtvih u 2. svjetskom ratu procijenjuje se između 60–75 milijuna (tri posto svjetske populacije), od čega 50-55 milijuna civila - 62 posto ukupnog broja žrtava.

Georgij Elisavetski, jedan od prvih vojnika Crvene armije koji je ušao u Auschwitz rekao je 1980., 35 godina nakon kraja rata, kako mu "se i dalje ledi krv kada spomene Auschwitz". Ovako opisuje ono što je doživio 1945.:

Talijanski filozof Giorgio Agamben i, nakon njega, kamerunski teoretičar Achille Mbembe, pisali su o svijetu koncentracijskih kampova (L’Univers concentrationnaire), društveno-pravnoj paradigmi koja, prema njima, ne karakterizira samo period fašističkih režima u tridesetima i četrdesetima — i kolonijalni svijet zapadnih sila između 16. i 20. stoljeća, mjesto gdje se koncentracijski kamp kao način upravljanja životom i smrću onih 'drugih', 'nepočudnih', i pojavio po prvi put — nego i politički život suvremenih demokracija.

L’Univers concentrationnaire

Agamben i Mbembe pisali su nastavno na — i u dijalogu s — političkim projektom francuskog povjesničara Michela Foucaulta, koji je u šesdesetim, sedamdesetim i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća pisao genealogiju institucija koje danas uzimamo zdravo za gotovo: klinika, zatvora, škola i sveučilišta. Foucault je u svojem radu popularizirao termin 'biomoć', tj. način na koji suverena vlast suvremenih država predstavlja apsolutnu moć nad životom i smrću. Ta biomoć točku svog apsoluta pronalazi upravo u kampu/logoru.

Agamben u svojoj monografiji “Ono što ostaje od Auschwitza” opisuje atmosferu razilaženja i nelagode citirajući Załmena Lewentala, člana Sonderkommandosa, jedinice sastavljene od zarobljenika Židova koja je deportirce vodila u plinske komore: “Događaje tako vjerno kako su se odvijali ne može predočiti nikakvo ljudsko biće, i doista nije moguće predočiti da bi o našim doživljajima izvještavali toliko precizno kako smo ih doživljavali… mi – mala grupa beznačajnih ljudi s kojom se povjesničari nikada neće dovoljno baviti.”

Upravo se tu, piše Agamben, nalazi paradoks logora — "aporija Auschwitza — zbog koje je deportircima i svjedocima bilo nemoguće pronaći riječi za ono što su doživjeli; preživjelima se ono što se dogodilo u logoru čini kao jedina istinita stvar. Istovremeno, ta je istina nemoguća za pojmiti. “Aporija Auschwitza upravo je to”, piše Agamben. “Elementi koji su toliko realni da naspram njih ništa više nije istinito.”

Agamben aporiju, tu nemogućnost svjedočenja, pronalazi u riječi koja je deportircima bila jednako poznata koliko i zastrašujuća: “der Muselmann”. Agamben citira svjedočenje Jeana Ameryja:

“Takozvani Muselmann, kako smo u logorskom jeziku zvali zarobljenika koji je od sebe digao ruke i od kojeg su drugovi digli ruke, koji više nije posjedovao prostor svijesti u kojem bi se mogli sučeliti dobro i zlo, plemenitost i niskost, duhovnost i neduhovnost. Bio je živi mrtvac, snop tjelesnih funkcija u zadnjem trzaju. Moramo ga, koliko god se ta odluka činila bolnom, isključiti iz našeg razmatranja.”

Agambenovim riječnikom, Auschwitz je logoraše pretvorio iz političkih subjekata (bios) u čisti, goli, biološki život (zoe): "Živi mrtvac, snop tjelesnih funkcija u zadnjem trzaju..." Der Muselmann bio je taj goli život, izuzet od moralnog ili političkog zakona, jedini pravi svjedok Auschwitza. Ili, kako piše Primo Levi, koji svoje svjedočenje postavlja u posredničku ulogu:

Agambenovim riječima: "Šoa je događaj bez svjedoka“ jer je „nemoguće svjedočiti iznutra“ (nitko ne preživljava da bi mogao svjedočiti) ili izvana, „budući da je ‘autsajder’ po definiciji isključen iz samog događaja“.

Kako, dakle, pisati o nepojmljivom? Ako žrtve ne mogu govoriti jer im je mašininerija logora smrti oduzela ne samo mogućnost govora nego i život, ako svjedoci (preživjeli logoraši, sovjetski vojnici, budući povjesničari...) nisu pravi svjedoci nego samo posrednici, što to govori o našoj kolektivnoj mogućnosti da se suočimo sa stravom Holokausta (ali ne samo njega, nego i povijesnog nasilja kolonijalizma u tzv. Trećem svijetu, koje je služilo kao direktna inspiracija nacističkom projektu masovnog istrebljenja) danas, kada se snage fašističkog revizionizma konsolidiraju, i to ne samo u Europi?

Europa logora

Ako vam se čini da je Agambenova teza o tome da je upravo logor, a ne (kao što je to bio, recimo, u antičkog Ateni) grad, fundamentalna paradigma modernih liberalnih demokracija, uzmite u obzir sljedeće, citirano prema Mbembeu (Necropolitics):

"Možda više nego ikada prije, drugi nam se mogu pojaviti na fizički i taktilan, opipljivo konkretan način, a istodobno ostati u sablasnoj odsutnosti unutar jednako tako konkretnog praznog prostora, gotovo kao fenomeni. To je doista slučaj s migrantima, izbjeglicama i tražiteljima azila. A povrh svega, u ovim vremenima trajne eskalacije — logori. Povratak logora. Europa logora. Samos, Hios, Lezbos, Idomeni, Lampedusa, Ventimiglia, Sicilija, Subotica — popis se nastavlja.

Izbjeglički logori? Logori za raseljene osobe? Migrantski logori? Čekaonice za ljude u procesu? Tranzitne zone? Centri za zadržavanje? Centri za hitni smještaj? Džungle? Složeni, heterogeni krajolici, zasigurno. Sažmimo sve navedeno u jednu jedinu sintagmu, jedinu koja vjerno opisuje ono što se doista događa: logori za strance. U konačnici, to je sve što oni jesu. Logori za strance, kako u samom srcu Europe tako i na njezinim granicama. To je jedini prikladan naziv za te mehanizme i za svojevrsnu kazneno-zatvorsku geografiju koju oni služe provoditi.

Prije nekoliko godina antropolog Michel Agier izbrojio je oko četiri stotine takvih logora u samom središtu Europske unije. To je bilo prije velikog priljeva 2015. godine. Od tada su stvoreni novi logori i nove infrastrukture za razvrstavanje, kako u Europi i na njezinim granicama, tako i — na njezin zahtjev — u zemljama Trećeg svijeta. Godine 2011. taj je sustav prostora zadržavanja obuhvaćao do trideset i dvije tisuće ljudi. Godine 2016. ukupan se broj popeo na četrdeset i sedam tisuća. Zadržani su jednostavno ljudi bez viza ili stalne dozvole boravka, te se stoga smatraju nepodobnima za međunarodnu zaštitu. U suštini, to su mjesta internacije, prostori relegacije, sredstva za potiskivanje ljudi koji se smatraju uljezima, bez valjanih dozvola, čime ih se proglašava ilegalnima i, u konačnici, nedostojnima dostojanstva."

"Nastavite čitati, prijatelji moji!"

Daleko od oka javnosti, cijela jedna populacija pretvara se iz biosa u zoe, iz političkih subjekata s pravima u masu tijela, u goli život.

Stone u svojoj studiji o logorima citira Muriel Knox Doherty, australsku medicinsku sestru koja je u sklopu UN-ovog projekta nakon kraja rata radila na rehabilitaciji deportiraca iz Bergen-Belsena. Njezine zapisane misli neka služe kao simbolička vrpca na kraju priče o nemogućnosti svjedočenja, pisanja o nezamislivom i svemu najgorem, ali i najboljem u čovjeku: